Ovog puta sam uradio jedan re-read, odnosno ponovo sam čitao roman Zovi me svojim imenom o kom sam već pisao u junu 2019. godine. Imao sam veoma veliku želju da je pročitam ponovo i iskoristio sam ove odlazeće vrele dane da to učinim, jer imam utisak da je ova knjiga baš za leto. Utisci nisu isti kao prošli put i to je nešto što me i jeste i nije iznenadilo.
Da se razumemo, knjiga mi je i dalje jedna od omiljenih i obožavam je i zahvalan sam što sam mogao da je pročitam. Pamtim prošlo čitanje najviše po tome da je sav taj naboj požude i strasti koji se prelivao preko stranica uticao dosta na mene da sam i sam bio pun požude, žudnje i želje za telom, zagrljajima i tako dalje. Ovog puta je ta požuda bila daleko tiša, ali je postojala. Asiman je definitivno pisac koji je uspeo da svu tu žudnju za bićem pretoči na papir i da opiše veoma maestralno sve te stepene zbližavanja ljudskih bića (iako će neki momenti možda delovati malo gadno), ali opet može se reći da sve to ima smisla. Zavisi kakva ste osoba, pretpostavljam.
Elio je neko koga ću večno voleti jer u tim godinama sam negde i sam bio takav. Posesivan, zaljubljive prirode, sve sam hteo odmah i sad, mučilo me je to tumačenje znakova hoće li ili neće biti. Gotovo u 90% romana mogu da se poistovetim sa njim. Ipak, na momente sam ovog puta mislio da možda preteruje i da to ne treba da radi. Doduše, on je samo 17ogodišnji dečak koji se tek pronalazi, pa ne može baš ni da mu se to zameri u ogromnoj meri. Sa druge strane, Oliver je neko ko je stariji, mudriji, svesniji opasnosti. Drugačije pristupa „problemu“. Ali u svemu tome ima toliko divnih momenata i stvarno sam uživao.
Omiljeni deo romana mi je ovog puta 4. deo i to sumiranje utisaka i sećanje na mladost. Generalno toga se najviše i plašim – jednog dana ćemo se samo sećati mladosti i svih tih (ne)iskorišćenih prilika i (verovatno) žaliti što su neke stvari prošle. No neću da tugujem ovde.
Spomenuo bih samo da sam ovog puta čitao hrvatsko izdanje knjige čije su mi se korice toliko dopale da sam odmah poželeo da imam i to izdanje što se i desilo. Moram da priznam da mi se malo više sviđaju od naših korica.
I izdvojio bih za kraj jedan citat koji je mene oduševio, a pokazuje samo koliko je Asiman maestralan u opisivanju strasti između dva bića, i uz to koristi savršena poređenja:
Izdvojeni citati:
S vremenom postajemo sentimentalni. Možda, na kraju, upravo zbog vremena patimo.
Andre Asiman
Tražio sam neizravne osmijehe koji bi iznenada osvijetlili njegovo lice svaki put kad bi mi pročitao misli, a sve što sam stvarno želio bila je koža, samo koža.
Andre Asiman
Nisam shvaćao kako htijenje d se iskuša želja nije ništa više nego smicalica da se dobije ono što hoćemo bez priznavanja da to hoćemo.
Andre Asiman
Ako mladost mora kaskati, tko će onda galopirati?
Andre Asiman
Ako ima patnje, njeguj je, te ako ima plamena, nemoj ga utrnuti, ne budi s njim brutalan.
Andre Asiman
Zatim ćemo se tuširati i izaći i osjećati se kao dvije ogoljene žice pod naponom koje izbacuju iskre svaki put kad se samo okrznu jedna o drugu.
Andre Asiman
Upamti, naša srca i naša tijela dana su nam samo jedanput.
Andre Asiman
Mi nismo napisani za samo jedan instrument; ja nisam, a nisi ni ti.
Andre Asiman
Ne osjećati ništa da se ništa ne bi osjećalo – kakav gubitak!
Andre Asiman
Detalji o knjizi:
Knjiga: Zovi me svojim imenom (Call me by your name)
Autor: Andre Aciman (André Aciman)
Izdavačka kuća: Znanje
Godina izdanja: 2007. (za hrvatsko tržište 2019.)
Žanr: Ljubavni
Kako sam saznao za knjigu: re-read
Omiljeni lik: Elio
Najmanje omiljeni lik: /
Ocena: 9/10