Nekim čudom nisam pročitao puno dela koja je napisao Nil Gejmen. Nikadođija mi je njegov drugi roman, ali mi je to bilo dovoljno da shvatim koliko volim njegovo pisanje i koliko jedva čekam da ponovo zađem u svet koji je on stvorio.
U Gejmanovo pisanje sam se zaljubio još od kada sam pročitao Knjigu o groblju, a onda je ta ljubav porasla kada sam ušao u svet Sendmena. Ovaj roman je tu ljubav samo potvrdio. I već planiram da se vratim i zaronim duboko u Sendmenov svet, ponovo.
Nil ima običaj da meša stvarnost sa nestvarnim, sa fantastičnim. On ima dara da sve to nestvarno učini stvarnim. Svaki put je uspeo da me ubedi svojim pisanjem u to da svet o kom piše postoji. Neke stvari su neverovatne za zamisliti, a opet, kad ih on opiše poverujem da postoje. Upravo je i Nikadođija takav roman.
Nije puno potrebno da vas radnja romana uvuče u priču, a onda će vas istom žestinom i držati dok je budete čitali. Nil ume da stvori sjajan svet pun mitoloških bića i sve to da ispreplete sa stvarnim događajima. Zaista mi je bilo uživanje da čitam ovu knjigu.
Postojala su dva momenta u knjizi koja su me ostavili bez daha i u zabrinutosti šta će se dešavati dalje. Ipak, Nil je imao savršen plan i do kraja radnja ostaje veoma zanimljiva i nepredvidiva. Moram da priznam da sam se nekih likova pribojavao i na šta su sve spremni u toku knjige. Ali, na kraju, kao što obično i biva, dobio sam porciju iznenađenja i sjajnog preokreta.
Један одговор