Olga Tokarčuk „Vuci svoje ralo po kostima mrtvih“

975

Olga Tokarčuk spada u red najistaknutijih savremenih poljskih prozaista i eseista. Po profesiji je psiholog. Dobitnica je Nobelove nagrade za književnost za 2018. godinu. Nobelov komitet je dodelu priznanja obrazložio konstatacijom da je u njenim delima reč o „neverovatnoj narativnoj imaginaciji koja sa enciklopedijskom strašću predstavlja prelazak granica kao oblik života“.

Glavna junakinja ovog romana je Janjina Dušejko. Ona je nekada bila graditeljka mostova, a onda je otišla iz grada i odlučila da nastavi svoj život u prirodi. Honorarno radi kao profesor engleskog jezika i čuva vikendice zimi kada se ljudi povlače iz ove planinske naseobine.

Zaplet u romanu donose misteriozna ubistva nekolicine stanovnika tog naselja. Zanimljiva teorija ove starice je da se ubistva dešavaju jer životinje žele da se osvete ljudima koji ih love iz zabave. Ali u romanu je mnogo više stvari koje skreću temu za glavnog pitanja – ko je ubica? Ima u njemu ljubavi prema prirodi i životinjama, interesantnih druženja, priče o astrologiji, ljubav prema poeziji Vilijama Blejka čiji se stihovi nalaze na početku svakog poglavlja i još mnogo zanimljivih tema. A ubicu ćete, naravno, otkriti na kraju, ako je to u ovom romanu uopšte važno!

Preporučujem, od srca!

Ovde zima sve prekrasno prekriva belom vatom, a dan maksimalno skraćuje, tako da kad se zaboraviš i zasedneš tokom noći, možeš da se probudiš u mraku sledećeg popodneva. Nebo ovde visi nad nama tamno i nisko, kao prljavi ekran na kom se odigravaju mušičavi megdani oblaka. Tome nam i služe naše kuće – da nas štite od tog neba, u suprotnom bi nahrupilo u samu unutrašnjost naših tela u koja se, kao mala staklena kugla, ušančila naša duša. Ako tako nešto uopšte postoji.

Olga Tokarčuk

Gnev uvek ostavlja za sobom mnoga prazna mesta u koja se odmah, kao bujica, izliva tuga i teče kao velika reka, bez početka i bez kraja.

Olga Tokarčuk

Čudno je kako noć poništava sve boje, kao da bagateliše tu ekstravagantnost sveta.

Olga Tokarčuk

Možda bi Blejk, da je živ, rekao da postoje takva mesta u vasioni gde nije došlo do pada, gde svet nije postavljen naglavačke i gde je ostao raj. U tim mestima čovek se više ne rukovodi pravilima razuma, glupim i veštačkim, već srcem i intuicijom. Ljudi ne presipaju iz šupljeg u prazno, praveći se važni zbog onoga što znaju, nego čine neverovatne stvari služeći se maštom. Država prestaje da bude okov, svakodnevni tlačitelj i podjarmitelj, i pomaže ljudima da ostvare svoje snove i nade. A čovek nije nikakav modus u sistemu, nije uloga, nego slobodno biće.

Olga Tokarčuk

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Like
Close
Petrov svet Tiny Salt theme © Copyright 2020. All rights reserved.
Close