Goran Petrović, „Sitničarnica kod srećne ruke“

4.1K

Ko je Goran Petrović i šta je on ponudio srpskoj književnoj sceni?

Verujem da je većina strastvenih čitalaca do sada čula za njegovo ime, i ne samo čula, već i da je imala priliku da čita njegova dela. Goran Petrović, postmoderni pisac, pripada onom krugu književnih stvaralaca koji su u svoje stvaralaštvo uneli čitav niz novih postupaka u pripovedanju, što je rezultiralo da takva dela budu otvorenija za širu čitalačku publiku. Naime, reč je o potpuno novoj koncepciji književnosti koju karakteriše stilski pluralizam, novi stilski postupci (ironija, parodija), intertekstualnost, specifičan odnos prema istoriji, začudnost pri pripovedanju, uticaj filozofije itd. Svet u postmodernoj eposi postaje haotičan, a zadatak pisca jeste da takav haotičan svet, oblikuje i predstavi na sebi svojstven način, pokazujući time odlike sopstvenog načina pripovedanja.

Petrović je pisac koji sledi postmodernistički obrazac pisanja, nastojeći da se poetikom svog stvaralaštva smesti „rame uz rame“ sa piscima koji su postavili temelje srpske postmoderne književnosti – Danilom Kišom, Borislavom Pekićem i Miloradom Pavićem. Iako ova tri velika srpska pisca sebe nisu smatrala postmodernim stvaraocima i iako se pod njihovim okriljem pojavljivalo mnoštvo drugih autora koji su sebe doživljavali postmodernim (koji su naglim pojavljivanjem, naglo i nestajali, kao da nikada ništa nisu ni stvorili), Goran Petrović i Svetislav Basara su od ove tri „veličine“ srpske književnosti preuzeli najfinije niti književnog postmodernog stvaralaštva, gradeći vremenom sopstveni stil. Tako se on eksplicitno i implicitno oslanja na temelje stvaranja najvećih srpskih pisaca, težeći da individualnim darom stvori dela, koja će nastaviti tradiciju velikana srpske književnosti. Sreća Gorana Petrovića, jeste upravo što je bio savremenik začetnika postmoderne epohe i autora romana „Hazarski rečnik“, Milorada Pavića koji je pokrenuo jednu novu struju u književnosti i time uzburkao književnu scenu tih devedesetih godina.

Čitanje kao beg od stvarnosti ili jedina istinska stvarnost?
(O romanu „Sitničarnica kod srećne ruke“)

Roman „Sitničarnica kod srećne ruke“ za koji je dobio NIN – ovu nagradu, jeste delo u kome Petrović pokazuje apsolutnu slobodu u stvaranju, gde doseže do svetova koji su imaginarni i daleki pukoj stvarnosti i u kome na „velika vrata“ vraća u srpsku književnost naraciju, tradiciju i duhovnost, ne ugrožavajući moderan izraz književne epohe kojoj pripada. To je roman, u kojem je Goran Petrović istovremeno „pokazuje“ da je sazreo kao književni stvaralac na temeljima rane srpske postmoderne, ali i to da je sopstvenim vizijama izgradio jedan drugačiji svet – imaginarni svet, u kome dominantnu ulogu imaju likovi čije se uloge ne vrednuju u realnom svetu – svetu stvarnosti.

Osnovna tema dela „Sitničarnica kod srećne ruke“ je čitanje, ali ne čitanje kao puka radnja koju čovek može obavljati mehanički i površno, kako bi nam se na prvi pogled to moglo učiniti, već je ovo roman o svojevrsnoj strasti čitanja, koja se javlja kod njegovih junaka. Čitanje za junake Petrovićevog romana nije nešto što je obično i što nema neki dublji smisao, već je to za njih svojevrsna magija, koja im omogućava da kroz čitanje i kroz knjige dopru do imaginarnog sveta, koji je bolji i smisleniji od istorijskog sveta kome pripadaju. Odmah je jasno, da su dve vrlo bitne teme ovog romana: knjiga i biblioteka, koje se reflektuju kroz ogromnu strast čitanja, a koju Petrović predstavlja na sebi svojstven način. On direktno u svom romanu koristi tzv. intertekstualnu igru koju je u biti primenjivao Horhe Luis Borhes, predstavljajući celu postmodernu književnost kroz slike imaginarnih i beskonačnih biblioteka. Citatnost i dijalog Gorana Petrovića sa bibliotekom (knjigama) jasno pokazuju da je ostao veran svojim početnim koracima koje je napravio u književnosti, a koji su upravo u duhu postmodernističke epohe. Opredelivši se da u svom romanu predstavi čitanje kao veliku strast njegovih junaka, Petrović nam neposredno sugeriše na veliki problem koji je prisutan u postmodernom dobu, a to je problem knjige i problem (ne) čitanja.

Ko su ljudi koji čitaju? Da li je svet književnosti, svet u koji bežimo i krijemo se od stvarnog sveta? Ili je to ipak jedna prava i istinska stvarnost koja kod čitaoca može probuditi ljubav prema knjizi? Sva ova pitanja, Goran Petrović neposredno pokreće i nas kao čitaoce suočava sa njima.

Čitanje kao radnja u Petrovićevom romanu predstavlja svojevrstan beg od stvarnosti i „bežanje“ od svakodnevnice koja je mnogima postala mučna. Svet u kome oni žive i kroz koji oni koračaju jeste svet satkan od snova, mašte i fantazija – a koji upravo proističu iz čovekove okrenutosti knjizi. Oni sam čin čitanja ne doživljavaju kao puko „preletanje“ pogledom preko nekakvih reči, rečenica, pasusa, stranica, već taj čin doživljavaju intimno – kao trenutak spoznaje sveta i života. Čitanje, Petrović predstavlja kao vrlo intiman čin, koji počinje da prati istovremeno i u stvarnom i u imaginarnom svetu, prikazujući time da umetnost nikako nije odvojena od života, već da je najtananijim nitima povezana i da je ta veza čoveka sa umetnošću vrlo važna.

Junaci romana „Sitničarnica kod srećne ruke“ žive u svetu izgrađenom na osnovu posebnih merila – to je nekakav bajkovit svet u koji oni stižu putem čitanja. Petrović priču zasniva na paralelnosti – junaci koji u istom trenutku čitaju istu knjigu i koji su usresređeni na to što čitaju (dakle, on propagira čitaoca koji će pažljivo čitati štivo koje mu se nađe u rukama), imaju mogućnost prelaska iz sveta stvarnosti u imaginarni svet književnosti – svet knjige koju čitaju. I to nije sve, taj svet knjige koju čitaju postaje mesto susreta sa drugim junacima – čitaocima knjige, ma gde se oni nalazili na planeti Zemlji. Dakle, zamisao i tema koju je Petrović ostvario u svom delu je itekako fantastična (prelaženje u svet literature i sretanje čitalaca koji naporedo čitaju istu knjigu), što je u skladu sa postmodernističkim obrascem pisanja.

Roman započinje pojavom Adama Lozanića, svršenog studenta književnosti kome u ruke dospeva knjiga „Moja zadužbina“ Anastasa Branice, a njegov zadatak je da izvrši lekturu ovog neobičnog romana. To je za jednog knjigoljupca kakav je bio Lozanić predstavljalo izazov, od prvog susreta sa knjigom, za njega do tada nepoznatog autora. Već na prvim stranicama ovog romana, Petrović pravi uvodne sekvence kojima nagoveštava da će predstavljanjem jednog po jednog junaka ovog romana, predstavljati čvrstu vezu koja postoji između njegovih junaka i sveta književnosti. Petrović u roman uvodi Jelenu, takođe mladu studentkinju, čiji čitalački poduhvat povezuje sa Adamom Lozanićem opisujući njihov susret u Narodnoj biblioteci. Petrović svoj roman počinje razvijanjem nekakve mreže koja će obuhvatiti njegove junake – čitaoce koji su tananim nitima povezani posredstvom literature i ljubavi prema knjizi.

Zanimljivo je da u knjizi, Petrović ima sve generacije – pravi generacijski jaz čitalaca, čime je sigurno želeo da pokaže koliko zapravo književnost može da poveže generacije i da spoji nespojivo u trenucima kada to izgleda nemoguće. U prilog tome, u romanu se pojavljuje i Natalija Dimitrijević, starija gospođe koja je svoj stvaran život zanemarila i koja je nastojala da svoj život ostvari u drugom, imaginarnom svetu – svetu književnosti. Petrović njen lik prikazuje kao lik koji živi i opstaje u svetu književnosti, da je u tome toliko daleko otišla, da čak i svakodnevne obaveze (npr. kupovinu) obavlja u nekom za nju, lepšem i boljem svetu. Studentkinja Jelena, dolazi da radi kod Natalije Dimitrijević, a jedini njen posao se praktično svodi na to da određeno vreme provodi čitajući sa gospođom Natalijom. Natalija Dimitrijević od Jelene, traži da čita pažljivo i da se udubi u samo štivo, jer samo tada može osetiti istinsku čar knjige. Dakle, Petrović opet pravi aluziju na slabu čitanost u doba kada je svetom zavladala moderna tehnika i tehnologija, sugerišući da i kada se čita, da je to mahom površno i bez pažnje.

Sitnicarnica_kod_srecne_ruke

On itekako pokušava da svojim postmodernističkim romanom „Sitničarnica kod srećne ruke“ predstavi problem savremenog društva, težeći da kroz čitav niz postupaka pokaže koliko je svet umetnosti, odnosno u ovom slučaju svet književnosti u krizi, koja se iz dana u dan sve više produbljuje.

I ne samo što govori o junacima koji su zaokupljeni knjigama u svom svakodnevnom životu, već Goran Petrović umeće priču o knjizi oko koje okuplja junake svog romana. Naime, reč je o gore pomenutoj knjizi Anatasa Branice „Moja zadužbina“ koja najpre dosepva u ruke mladog Adama Lozanića i oko koje on koncentriše dobar deo fabule ovog romana. Petrović umeće priču o knjizi u kojoj zapravo govori, da je za junake romana postojalo samo vreme koje su proveli u čitanju i da su to vreme jedino računali. S toga, ovu tvrdnju iz romana najbolje ilustruje sledeća rečenica: „Zbilja, Anastasovo postojanje se merilo prema vremenu provedenom u knjizi, prema vremenu naporedog čitanja, koje je na ravne časti, do trena delio sa Natali Uvilˮ. Natali Uvil je bila devojka zbog koje je Anastas napisao „Moju zadužbinuˮ. Moja zadužbina je bila zamišljena kao knjiga bez imalo radnje gde bi jedini likovi bili njih dvoje kao čitaoci. Ipak, iako se Anastas i Natali svakodnevno viđaju u knjizi i njihova ljubav iz trena u tren jača, kada se sretnu u „stvarnom“ svetu Natali ne prepoznaje Anastasa. Njih dvoje su, dakle, postojali samo u knjizi „Moja zadužbinaˮ.

Kada bi ilustracijom trebali da predstavimo fabulu romana Gorana Petrovića, to bi najpre mogli učiniti kroz nekoliko koncentričnih krugova koji zajedno predstavljaju taj drugi, za junake ovog romana imaginarni svet u kome oni jedino žive i postoje. Prvim krugom Goran Petrović je predstavio liniju od junaka A(studenta Lozanića) do junaka B (Jelene) i time stvorio prvu vezu među čitaocima u ovom romanu. Potom je povukao liniju u pravcu koji spaja junaka A (Adama) sa junakom C (Anatasom Branicom i njegovim romanom) i time uveo novu smernicu unutar koje se razvija nova literarna priča. Junak D bi bila Natalija Dimitrijević koja u svom posebnom krug ostvaruje vezu sa Jelenom i u okviru koga se stvara nova priča. Jednostavno rečeno, Goran Petrović roman „Sitničarnica kod srećne ruke“ ne bazira na jednom krugu u kome stvara priču o čitanju, već to čini stvaranjem više krugova u kojima se pojavljuju junaci čiji su životi povezani upravo tom radnjom koja im omogućava blagostanje – a to je čitanje.

I za kraj, čitajte Petrovića i stvarajte svoje svetove, baš kao što to čine junaci romana, maštajte i uživajte u stvarnosti koju vi doživljavate svojom, makar ona bila za druge nerealna i neshvatljiva

Autor teksta: Milena Ocokoljić

Ako vam se dopao tekst, možete me pronaći na Instagramu:

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

Like
Close
Petrov svet Tiny Salt theme © Copyright 2020. All rights reserved.
Close